Uvik priprema
Sustav obrazovanja uči nas da se pripremamo za sve – osim za momenat ka triba napraviti pomak. A nakon godina i godina lekcija, diploma, tečajeva i ‘pripreme’ svatimo tu laž: da nan triba dozvola da gremo svojin puten.
Paradoks sigurnosti
Amo prvo uvesti definiciju:
Definicija: “Minimalno vitalni proizvod (minimum viable product, MVP) je proizvod koji ima minimalne, ali dovoljne funkcije da zadovolji prve potrošače. Glavni zadatak je dobiti povratnu informaciju za formiranje hipoteza daljnjeg razvoja proizvoda.”
– Iz wikipedije.
Zamka pripreme
Smetnje života na autopilotu:
- ovisnosti o plaći
- mediji i društvene mreže
- droge i alkohol
- predugo obrazovanje, faks (često)
plus strah od napuštanja sistema s vrimena na vrime nas uvjeri da nismo spremni za stvari koje su velike, i činu nan se prevelike, bilo da je to zanimanje u kojemu oćemo postati meštar, biznis, osnivanje obitelji ili nešto drugo. U ovoj objavi (i ciloj seriji objava) ćemo se fokusirati na biznis.
Dakle, sustav nas drži da učimo bez stvaranja, i vjerojatno završimo visoko specijalizirani → s malo ili nikakvin iskustvon. Amo promotriti dva načina na koji bi mogli nešto stvoriti:
Pratimo filozofiju stvaranja MVP-a: produkt, usluga ili drugi oblik pomaganja nekomu triba biti predan, a ka dobijemo povratnu informaciju → onda učimo i znamo točno što triba popraviti.
U drugon scenariju imamo ideju stvaranja nečega, možda i samo područje u kojemu želimo stvoriti nešto, i onda učimo o tome, uzimamo tečajevi, polažemo ispite, dobivamo iskustvo na poslu, pripremamo se, planiramo dosta dobro, pa uzmemo drugi tečaj, napravimu prvu skicu produkta, još se malo pripremamo, onda ga oćemo poboljšati… ali čekaj malo, di je produkt? Di je povratna informacija od korisnika? Jeli produkt uopće relevantan nakon toliko godin?
Osjećaj sigurnosti i akcija
Čini se kao do što više pratimo put koji nan drugi postavu, to smo više izgubljeni, a što više pratimo svoj put unatoč osjećaju izgubljenosti – više usmjerenja u životu imamo.
Amo to zapisati da odabir bude kristalno jasan. Provjeriti ćemo neke izjave ili da kažemo formule ako ćemo jezikon matematike 🫦
Ako: JASAN PUT KOJI SU NAN DALI → NESIGURNOST
Onda: AKCIJA UNATOČ NESIGURNOSTI → JASNOĆA
Napomena: ovo nije poziv na glupo ponašanje
Zašto bi pošli ovin smjeron?
Pa, krenili smo sa željenon izjavon
H0: JASAN PUT KOJI SU NAN DALI → SIGURNOST (i/ili zadovoljstvo)
a negacija toga je
ne H0: JASAN PUT KOJI SU NAN DALI → NESIGURNOST (i/ili nezadovoljstvo)
i ako nastavljaš čitati od ovde, pretpostavljan da si poprilično siguran da H0 ne radi za tebe. Minjanje strategije (livoga dila) nas vodi do sljedeće hipoteze:
H1: AKCIJA UNATOČ NESIGURNOSTI → JASNOĆA (i/ili zadovoljstvo)
I, ZAŠTO bi pošli ovin smjeron?
Ako radimo nešto u što virujemo unatoč nesigurnosti, to nas more dovesti do
- uspjeha u onome što želimo
- neuspjeha i pada
Ali oboje je dobro jer vodi do istinskog učenja, prominimo kurs i gremo dalje. Pad van sistema će nas naučiti više nego uspjeh u sistemu more (a najbolje projti oboje).
S druge strane, ponavljanje iste stvari koja ne radi će nas dovesti do
- te iste stvari
Sa moremo zaključiti, ako H0 radi za tebe → čestitan, uspija si. Inače nema razloga zašto bi nastavija koristiti istu strategiju. Ako nešto konzistentno ne radi kroz godine i nema razloga da radi → vjerojatno neće raditi ni sljedećih godin. Najgora odluka je ostati neodlučan.
E sa zašto bi neko poša ovin puten? – nema druge opcije osim H1.
Najbrži način da greš svojin puten
… je da se pitaš jednostavno pitanje: “Što ja oću u životu?”. Onda napravi najjednostavniju stvar koja vodi u ton smjeru (ko bi reka). Dvi su stvari važne:
- mora biti značajan pomak u željenon smjeru
- mora biti jednostavno, da se obavi u kraće vrime
Ako intuicija kaže da je put dobar → onda triba redovno ulagati trud na tome na ne-trivijalnu količinu vrimena. Onda se put more analizirati i viditi jeli se isplati ulagati vrime na taj ili sličan odabir. Najvažnije, dobivaš direktno iskustvo, upoznaš ljude u ton području, znaš što ne funkcionira, a ako imaš sriće → što funkcionira.
Prije nego šporkaš ruke i baciš se jako na posa, nisi zaslužija pripremu, optimizaciju i planiranje detalja jer je to u ovoj fazi većinon gubljenje vrimena.
Primjer 1
Evo primjer da usporedimo dvi mogućnosti. Amo reći da želin postati meštar u sviranju gitare. Oću li:
- a) Upisati glazbenu akademiju u nekon gradu, iznajmiti stan, digniti kredit i kupiti Fender strat i Martin gitaru i onda učiti glazbenu teoriju, solfeggio, povijest glazbe, i na četvrtoj godini biti siguran da moreš svirati što oćeš, možda i napisati svoju pismu.
- b) Kupiti jeftinu gitaru iz lokalnog Music Shop-a, pogledati par youtube videa o sviranju, naučiti dva tri akorda i naučiti jednu pismu koja ti se sviđa.
Ako ti nije životna misija da učiš svirati gitaru, u opciji a) si u dubokon sranju, i ako se predomisliš na trećoj godini… brate. Ulažeš masu vrimena u detalji a nisi napravija ono najbitnije → odsvira pismu koju voliš. U opciji b) ti vladaš svojin odabiron, ne ovisiš o kurikulumu, nakon što uvježbaš par stvari moreš odsvirati nedi, na ulici, u ekipi, par miseci tako dok svaki vikend naučiš nešto novo što ti triba za sljedeću stvar koju oćeš znati svirati. Imaš iskusvo iz prve ruke, sviraš što voliš, moreš najti ekipu za jam ili moreš upisati glazbenu akademiju ako sa vidiš da je to jedina opcija za tebe, ali najvažnije – radiš ono što želiš.
Primjer 2
Još jedan primjer – to ja sa radin.
Ja želin naučiti kako pokrićati biznis. Jeli ja triban:
- a) Potrošiti 30000 eura godišnje da upišen nekakvo veleučilište, naučin sve o marketingu, prodaju, R&D, porezima, zakonima, dizajnu loga, brendovima, računovodstvu, pregovaranju i što ja znan što još, a imati nula iskustva.
- b) Najti što fali na tržištu, problem koji triba rješiti, ubrzati nečigov posa, stvoriti jeftinije rješenje nečigovog problema i stvoriti jednostavan produkt/uslugu koja bi mogla rješiti tu potrebu. Vjerojatno ispasti budala, i onda promotriti, popraviti i provati ponovno ili baciti to u smeće i nastaviti dalje.
Koja je razlika? U a) ulažeš veliku količinu para da naučiš masu teorije o tome kako bi nešto tribalo funkcionirati, i onda nakon svaga – vjerojatno nećeš koristiti većinu toga, prije nego imaš ono zašto si doša tamo – produkt. U b) naučiš minimalno – bitnih stvari da moreš kreniti, plasiraš produkt, učiš i popravljaš u pokretu → promatraš kako napreduje, imaš povratnu informaciju korisnika a ne udžbenik nekoga ko je naučija to što propovida → iz nekog drugog udžbenika.
Čini se ko da uspoređivamo masivnu investiciju za minimalan rezultat vs. minimalnu investiciju za postepeno bolji rezultat.
Istraživački radovi se slažu s time: aktivno učenje je superiornije od pasivnog učenja.
Da sumiramo razlog za MVP
- usmjereno prema akciji a ne prekomjernon planiranju i suvišnon perfekcionizmu u ranoj fazi razvoja nečega
- gura te prema stvaranju, a ne na konzumaciju
- obrana od ostajanja u ‘pripremnon’ načinu funkcioniranja
Pitanje je: jeli držiš nešto u sebi samo zato što ‘nisi spreman’?